MOTO PRIČE:

''Nastupio je tajac...Krenuli smo da vidimo šta se dogodilo. Na putu naiđoh na mrtvog djeda, ležao je nedaleko od Salkine kuće. Idući tako dalje, naišao sam na desetine mrtvih rođaka i komšija, puno njih je bilo na kaldrmi kod Ibiševe kuće. U Ibiševoj avliji vidjeh majku Hatu; ležala je mrtva i pored nje tetka Vahida i moj brat Salih. Imao je samo sedam godina. Srce mi je bilo puno tuge. Nisam vrištao, niti govorio, onako nijem krenuo sam dalje(...) Hvala Bogu, nisu me poslali u logor ''Sušicu'', što su sa ostalima radili, nego su moju grupu autobusom dovezli do ispred Šekovića, gdje su nas pustili, a mi smo pješice otišli dalje u Kladanj.''

HAMIL HODŽIĆ, siroče genocida 1992.godine

Na vrhovima brda i brjegova Vlasenice linije čiste, prozirne i pitomina od pamtivjeka.

Mustafa Zulfin: neopisivo iščekivanje i dug, neizrecivo dug rastanak sa ukućanima, posebice sa ocem Zulfom. U svježini mjeseca maja, u darovima prirode što se nižu u maju, u izvoru Tišće, u vlasima  travki raznoraznih i ocvalosti svakovrsnoj na njivama i merajama vlaseničkim, u čekanju da se pojave mili i dragi rođaci i prijatelji, u duši ranjenoj...

Opet nadođe doba čudno. Progone sve. Nikom, ama baš nikom koje imalo na muslimana nalik, nedaju mira. Savršeni bolesnici sa velikom upalom uljuđenosti. Bez milosti. Potpuno ogoljeni od milosti. Slijede im tragove. Ima ih mnogo. Na stotine. Na stotine ih dobro reklamiraju svoju barbarsku narav. Ideali svakog Božijeg stvora najbolje se prosude po reklami. Preteško je znati kada u ljudima mogu oživjeti vukovi. A svi se vukovi probude. I vlasenički kurjaci se pomamiše.

 Po vlaseničkoj čaršiji i okolnim selima, četnici, ti čudni vukodlaci i hijene od posebnog formata, traže svakog neskrivenog i skrivenog Bošnjaka. Kada u šumi na nekog naiđu, slavodobitno uzvikuju: ''Vidi, evo još balije izlaze!'' U vlaseničkoj čaršiji još borave samo ludo hrabri i odvažni Bošnjaci i Bošnjakinje. Od pedeset i tri procenta Bošnjaka, ostao je još poneki. Vrijeme je lova na bošnjačke insane kao na kakvu opasnu divljač. A dojučerašnje komšije, opijeni svirepošću masovnog izgona i uništenja, izgubili su osjećaj za plemenitost vremena i prostora.

Mustafa  je veliki odlazak u surgunluk, dugo rastajanje od pitomine, golema strepnja da ona tanka linija koja dijeli život od smrti ne dođe u tom kobnom i zlom času. On je dobro znao da je mivka od srca Zulfina otpala. Otud ta snažna kopča sa ocem koji neće da napusti Vlasenicu. Neće da ju napusti jer kaže da je on ''svoj na svome'' i da  nikog i nikada u svom životu nije ''ujeo''.

Na opranom kamenu vlaseničkog  brijega Mustafa Zulfin sjaji kao zvijezda, svjetluca kao misao o nečemu što je jače od čovjeka i svih dana koji su mu dodijeljeni za bivstvovanje, i često, kad mislim o oblicima traganja mimo tog zemana jedno samo znam: on će biti za me estetska bošnjačka prisutnost i intimna muslimanska  duševnost, uvijek tu, u vijencima brda Viselca, u dovršenim i započetim poslovima dunjaluka i u prihvatu Bogom danog života kao unutrašnjeg instikta.

            Veliko rastajanje, golemi sabur, golema prostranost brige za ocem Zulfom: prisni i krjeposni Mustafa! Dani, poslovi i samo surgunlučke brige u Kladnju. Svi dani, sve hefte, sva godišnja doba ispunjena su velikim i olovno teškim brigama za babom Zulfom, što ga u Sušicu odvedoše da ga prisaberu u ''sabirni centar'', kroz koji je prošlo najmanje osam hiljada žena, djece i odraslih muskaraca i kojeg je, kasnije, Mustafa uvijek nazivao logorom strave i užasa bošnjačkog. Zrelost je to Mustafinog postojanja, poimanja stvari i ljudi zvijeri oko sebe, sazrijevanje u obrtanju vakta i doraslost zahtjevima zemana.! Zrelost  kladanjskog muhadžirluka  u kome se čupa iz labirinta ustaljenog bošnjačkog sistematskog nehaja, ogluhe, zaborava, šifriranih sjećanja i pogrešno kodiranog bratstva i jedinstva, pažnje i ljubavi. On, iz nužde u Kladnju nastanjen, potpuno svjesno se odriče naše magle i života maglenog, on više ne haje šifre i tajanstvenost; on sa velikim vlaseničkim kalauzom hoće otključati sva vrata Vlasenice pred kojima se obavezno izuva obuća da bi se moglo ući unutra.  I dokučiti silina zlikovačka nad njegovim babom i najdražim Vlaseničanima. Potomci sotone kada su ulazili u vlaseničke avlije nisu kucali na avlijske kapije  kao dobronamjerni putnici. Oni, kukavice jadne i duhovna bijeda teška, ne znaju izbliza kucati i zvekir upotrijebiti. Izdaleka su to junaci. Iza brjegova vlaseničkih, a iz oružja teških ! A kada do zuba naoružani skole i opkole- na stotine bošnjačkih duša uzimaju. Svi masovni mezarluci , sve bošnjačke kosti po šumarcima Ogradice i vrletnom Debelom Brdu, što se uzdiže nadomak Vlasenice, sve te kosti koje su na stotine puta kišom izmivene a još ne pokopane, jesu cijelom rodu ljudskom lekcija iz koje se uči da  su mjeseci maj, juni, juli, avgust...  i mjeseci  unedogled  te bolne 1992.godine, krvavo ogledalo četničja i  crna rupa vasione. Mnoge Zulfine komšije, koje je on u džamijskim safovima upoznao, mjeseca augusta, 1992.godine, strijeljani su na Debelom Brdu. Teški jauci su se od srca otkidali iz te, na stratište izvedene, muslimanke gomile. Sprva je Zulfo  jaukao od siline udaraca, a na mnogobrojne njegove komšije, na oči Zulfine, silovoto kidisaše i pobiše ih mučki, i to bijahu posljednji njihovi bolni životni nefesi. Mrzili su ih manje nego Zulfu, pa su ih pobili ranije. Zulfo još ostaje na četničkom mučilištu i ''intenzivnoj istrazi'', da bar  bilo kome doturi crni haber o fašizmu na srpski način i sveukupnom usudu svome crnom.U bivšem armijskom depou, u toj Sušici, u toj dolini baraka, u tom neopisivom džehennemskom loncu načičkanih muslimanskih žena, djece, muškaraca iz grada Vlasenice i mnogih vlaseničkih, kalesijskih, brčanskih, bratunačkih i zvorničkih sela, čuju se povici najozloglašenijih ubica: ''Birajte, braćo Srbi, za uživanje koju hoćete!'' ili, pak,  vide upereni četnički  prsti: '' Ti, i taj, i taj do tebe, izlazite napolje!''

 Manje grupe muslimana i muslimanki ubijani su odmah iza hangara u Sušici, a svirepa pogubljenja širih razmjera na Han Ploči. Mnogi su zbog torture i mučenja umirali u hangarima Sušice, a preko tri hiljade ih je ubijeno izvan hangara u Lukama, na Han Ploči i još nepoznat broj u ravnoj Semberiji.. Sa Zulfom su koljači i dželati zbunjeni. Već su ga natanane  izmrcvarili. Još ne žele da mu skrate muke, da ga likvidiraju. Njega  i  njegovog komšiju, Redžu Hatunića, tretiraju na najgrublji fašistički način. Našle zvijeri čavle, pa im zabijaju pod nokte, i usput im rebra ''prebiraju'', lome. Na kraju, donose odluku da Zulfi naprave pokretni logor. Ubacuju ga, sa ostalim, u kamion i hinjski mu kažu:

 '' Ne žali, bre, za Sušicom! Imamo mi i pokretnu Sušicu i Vlasenicu.''

 Koljači su iznenađeni brzim saznanjem da u Sušici postoji skriveni logor kroz koji je već prošlo oko osam hiljada muslimanskih duša, pa su odlučili skloniti Sušicu u kamione i autobuse. Nisu imali kad ni postrijeljati hiljade patnika  na  Han Ploči. Stiglo im hitno naređenje:

'' Pravac Batković!'' Zulfo, onako žigosan i ispremlaćivan, bio je, za javnost koja ''nadgleda'' logore, jako opasan dokaz. Njegova ranija čehra je neprepoznatljiva. Valja Zulfu fantomski dokusuriti. I počeše nova premlaćivanja. Sve udarac za udarcem. Prava intenzivna ''istraga'', stručno i zarazno kidisanje. Pao je zaključak  da Zulfo do Batkovića mora izdahnuti. U kamionu prenapučenom muslimanskim dušama, Zulfo se stropoštao na odavno krvavi patos kamiona. Ostao u čučećem stavu. I sam to ne želeći, kada je na trenutak  pridrijemao,  počeo je, u jadu golemom, da sanja ''Glavonju'', ''Gocu'', ''Gajana'', ''Bajagu''. U snu je vidio svirepe aktivnosti i ''Zenge'', i ''Ljubiše'', i ''Ace',' i ''Nine'', a kao najveći zlikovci u prikazaše mu se ''Vjetar'', ''Jenki'' i ''Car''.

''Bajaga'' mu veli:'' 'Oćeš Zulfo da ti novu kapu francuzicu obezbedim?''

 ''Bil' mog'o,  Zulfo, malo ramazanske 'alve?'', cinički mu ''Zenga'' dobacuje.

''Ljubiša'': '' 'Oćeš li malo – kreveljeći mu se napadno i zarazno u lice - u Hajrija-džamiju? 'Ajde, Zulfo, eno 'odža riče sa munare!''

''Aco'', pravi pravcati zevzek, ljudski izrod i originalni iver četničke ravnogorske klade, slavodobitno dobacuje: ''Bogme, Zulfo, nema više  te tvoje 'Ajrije. Poravnali su je naši junaci. Sad nam je pred Domom kulture pukla srpska kultura do Viselca. Od 'Ajrije dosad se nije ni vidjela naša srpska kultura, naše čojstvo i junaštvo. E, što mi Srbi eksploziv imamo!''

''Jenki'', svojim krištavim glasom podvikuje: ''Šta želiš, bre, Zulfo, da ti radim? Hoćeš li da te mlatim sada ili da prvo idem dokusuriti  Safeta, Fadila, Mevlu i onog Saliha ''Kondžu''? Reci, balijo, šta da ti radim, samo reci! Hoćeš li da malo nad tobom odgodim tlačenje? Znaj, dobro znaj, da kod ''Kondže'' nećeš više nikad kafu popiti, jer ja ti sada kanim krv piti, piti, piti... i neće te, tako mi svetog Vasilija, među nebeskim ljudima biti. Među ljudima? Hm... Ti mi neki čovjek?- ama, nisi ti čovjek, ne,ne, nisi! Ti si  samo jedna mrska balija !!! Ti si, bre, primjerak u zoološkom vrtu.''

Sasvim iznenada, njegov san je postao jeziva java. Zlo Logora Sušica je jako obdareno i svim i svačim dosmišljeno. Ono traje, produžava se. Igralište za zadovoljstvo monstruma. Scena užasa! Tup i snažan udarac u prsa Zulfina. Drugi u glavu, treći u vilicu, još snažniji. I ne došavši sebi iz jezivog sna, Zulfo se obalijesti. Kroz maglu vidi ko ga to tako dušmanski ugoni u srpski red. Zlikovac zvani ''Car'', udara ga neprestance  vojničkom čizmom u rebra, i sve nožem prijeti da će mu isukati crijeva, i to na ''carski rez''. Hoće ''Car'' preko svezanog Zulfe da dokuči  srpsko carstvo nebesko. Fascinira ga tuđa nevolja, sviđaju mu se Zulfine grozne i otvorene rane. Omalehni, krhki i vječno tihi Zulfo, mora, po svaku cijenu, biti sklonjen od ''međunarodnih konvencija''. Valja, po ''Caru'' i njegovom carstvu, koji stalno asocira na crnogorskog lažnog cara Šćepana Malog,  da četničje ispadne humano u očima bjelosvjetskih bilježnika i humanih vagabunda. Jer, ono što oni ne ubilježe- tako to oni misle- isto je kao da se i nije dogodilo. A tako i bjelosvjetski crvenokrstaši misle. Oni su se uvijek samo čudili što su logoraši mršavi i iznureni. Nikad se oni nisu čudili zbog čega i u ime kojih ciljeva su ti ljudi u logorima. Zulfo je kriv samo zato što mora biti smaknut i što zlikovci imaju hobi uživati u krvavim kapima već ranjene žrtve. U ime oca, sina i duha svetoga! U ime ćudi i duha četničkog! U ime kvasanja na poganim vrijednostima, koje svakog Božijeg stvora vode truhleži brzog uspjeha!

Tako i na takav način je Zulfo imao patnje džehennemske ambijentalnosti. Kada su Zulfi sve to zlo radili -  sleđeno je šutio . Od tih njihovih udaraca svaki jauk i krik malaksava. Njegovo naricanje ne može spriječiti bilo čije izdisaje. E, kad bi kojim slučajem ugledao kakvog dobrog čovjeka među četnicima – posigurno bi zaplakao. A nije plakao nikada. Ne, nije! Zulfo u svom životu nikad nije ovarisao na dobrog četnika.Takvih kandidata za dobrotu, jednostavno, nije bilo. Zulfom je ovladala šutnja i slušanje teške jeke svojih  zgurdumljenih sapatnika u kamionu, u pokretnoj Sušici. Svi u toj  ''pokretnoj Sušici'' vide dželate bez  ijedne trunke pravog svetog trojstva: života, dobrote i ljubavi. Niko ne umije ni da zapomaže. Znaju, svi, savršeno tačno kako im je. Svi su izjednačeni u bespomoćnosti. Samo Zulfo kao da  uglas reče:

'' Birindži domovino! Otvori mi svoja plemenita i nježna njedra. Bosno moja, volim te svojim unakaženim tijelom, dušom, srcem, mislima...! Daj mi kabura kakvog da mi patnja, grozota i čemer stanu u duši! Allahu moj, pošalji mi meleka smrti. Ja sam ovdje i još me samo trun ima. ''

Melek smrti uslišao Zulfin zov. Pri izdisaju od teškog mučenja Zulfo je vidio više svjetla u kaburu negoli u četničkim poganim i mračnim dušama.Oni, tlačitelji i koljači, osramotili su život, dobrotu i ljubav.

 Zulfina ponornica i njegovih sapatnika, u Batkoviću je završila svoje poniranje. Negdje u Batkoviću. Gdje? Negdje u  nekom još  neotkrivenom mezaristanu završio je svoj  put pokretni vlasenički Logor Sušica. Katili zatrpaše i njega i njegove sjene a lopate im pjevahu tužne zvuke mezarske, od sipke zemlje semberske, i prosuše katili želju da ga niko nikad ne nađe.

 A u morama noćnim, Mustafa babine patnje prebire. Prebire trenutke kad je jeka bila jaka. I jeziva! Bez pauze! To Mustafa Zulfin nikad zaboraviti neće! Mustafa sve dobro pamti šta su mu šahidi kazivali. A mržnja ga prema egzekutorima još pogubila nije. I neće. Mustafa ne može ni mravu zamisliti ono što četničje može uradit njegovom plemenitom, krhkom i tihom babi Zulfi. I hiljadama zatočenih sugrađana Vlasenice. Stav vjere koju nosi u grudima nikad ga ne može nagnati na mržnju i osvetu. Svaki čovjek za Mustafu je veličanstveno djelo Božije i još tvrdi da je jadan onaj ko oskrnavi vrijednost Božijeg djela.Često uzdahne i kaže: ''Četnici – jadnici!'' On zna da kada je babo Zulfo izdisao u Batkoviću, za zlikovce i dželate nije ubrajan u ljude.Zvijeri nemaju obzira prema najvećoj vrijednosti Božijoj. Takav rezon ima Mustafa Zulfin. A sve zbog života, ljepote življenja i priznanja prava na život svakog Božijeg insana.

            U Mustafine nepotrošene snove i nezgaslu ljubav prema primarnom vlaseničkom topraku često dođe da kalauzom otvara i porušeno, i popaljeno i  barbarstvom uprljano. Često mu u san dođe da, mahsuzli vlaseničkim kalauzom, otvara masovne mezaristane u kojima svoga babe Zulfe kosti prepoznaje. On ima i snove jave, snove goleme. Snovi iz njegove jave nisu završeni. Mustafa još ništa nije dovršio.On često kaže:''Volim Vlasenicu!'' Te dvije riječi su Mustafino turbe Vlasenici.

Susretanje i sama Mustafina pojava iz koje isijava vedrina i veselost bili su uvijek nekontrolisani doživljaj. Svjetla tačka dunjalučka i nur Vlasenice koji sjene nema. Babo ga za života naučio da uvijek pazi na svoje misli, jer one postaju riječi.Od dobrog Zulfe mu ostalo uklesano u svijest da stalno mora misliti na svoju riječ, jer riječi postaju djela. Taj fini i tihi Zulfo neprestance ga je upozoravao da pazi na svoja djela, jer ona, često je govorio Zulfo, postaju neizlječiva navika. Od rahmetli babe je navakat naučio da pazi  i na svoje navike, jer navike postaju ljudski karakter. Po saznanju da mu je babo mučki stradao u pokretnom logoru, Mustafa je pouzdano doznao da ''Car'' nikada nije učen da pazi na svoju primisao, pa su mu  prljave riječi postale prljava i gnjusna djela. Kao da ga je rodila Ilza Koh, uživajući u komediji rađanja monstruma, fantoma. Kao da ga je u prvom osnovne učio učitelj Kaligula, u drugom Neron, u trećem Atila, u četvrtom Staljin, u petom Vlad Cerpeš Drakula... Kurs za uništenje drugih je savršeno završen. Podrakuliti se: to je cijena genobarbarizma! Znao je Mustafa da ''Car'' svoja djela pretvara u četničke navike, a navike u svirepi četnički karakter. Hej, babi njegovom zabijati eksere ispod noktiju?! Hej, i opet hej! To može samo onaj ko je ilzekohovski odgojen i u ranoj mladosti pripreman za  kompleksaša, kasapina. Da ga kao takvog sistem ''nebeske'' vlasti usisa. Da samo užas generira! I da  samo stravu u duše nevinih učitava!

I opet Mustafu Zulfinog mržnja nije pogubila.Takav mu je sav bošnjački karakter. A''Car'' se Vlasenicom i dalje šepuri. K'o oholi paun. I zakrvavljenih očiju gleda u patnička bošnjačka lica. Onako serbes! U vremenu prokletom, nepravda, uistinu, šeta ovom planetom Zemljom, planetom nekarakternom.

            Stalno promišljam razna stanja Mustafina raspoloženja i zgusnuto se bavim atmosferom njegove duše i uhvatljivih sanja. Duša njegova: golubija je duša, duša koja stalno Vlasenicu nadlijeće. Zbog velikog broja svirepo mučenih i ubijenih u njoj. Zbog vlaseničke goleme tragedije. Zbog Zulfe Hadžiomerovića, koji u životu nikad nikoga nije ''ujeo''!

 U Vlasenicu se može doći i vidjeti sva razvalina od nekadašnje vlaseničke ljepote.

 U istoj toj Vlasenici se može naći i Mustafa, prava golubija duša, mivka od srca babinog otpala, kojeg mržnja nije uništila i pogubila. Mustafa se samouzdiže  i odgaja svoj evlad  da u epohi goleme oskudice duha, daje otpor svim ''carevima'' kojima bezrazložno kidisanje na druge i drugačije postaje zanat.

 Na opranom kamenu vlaseničkog  brijega Mustafa Zulfin sjaji kao zvijezda, svjetluca kao misao o nečemu što je jače od čovjeka i svih dana koji su mu dodijeljeni za bivstvovanje, i često, kad mislim o oblicima traganja mimo tog zemana, jedno samo znam: on će biti za me estetska bošnjačka prisutnost i intimna muslimanska duševnost, uvijek tu, u vijencima brda Viselca, u dovršenim i započetim poslovima dunjaluka i u prihvatu Bogom danog života kao unutrašnjeg instikta.

I  drugi preživjeli  Mustafini ukućani imaju veliko pospremanje da se svojoj  vlaseničkoj pitomini vrate. Hoće da se vrate i traže kosti oca i djeda Zulfe. Jer, odlasci nevinih bole najviše. Odlasci prerani. Zvukom flaute unuka Zulfina često djedovu dušu doziva. I suzom svojom vrijeme dijeli na ''nekada'', ''sada'' i nova čekanja. Mada sjećanje na vlaseničke minule trenutke još uvijek krvari u njoj, ona, baštinica budućnosti, zvucima flaute pokušava  razbiti  krike pokretnog logora. Iz ljubavi i nade za sretnije dane koji dolaze.